- Gradišče – Kopar
- Podpeč – Zanigrad – Hrastovlje
- Slum – Roč – Hum
- Draguć – Paz – Gradinje – Gologorica
- Pićan – Gračišće – Lindar
- Pazin – Beram
- Oprtalj – Čirkoti – Rakotule
- Vižinada – Božje polje – Labinci
- Višnjan – Bačva – Poreč
- Sv. Lovreč – Kloštar
- Šorići – Dvigrad – Kanfanar
- Žminj – Svetvinčenat
- Bale – Batvači – Fažana – Pomer
- Bičići – Barban – Prodol
- Jasenovik – Nova Vas – Vranja
- Plomin – Brseč – Lovran
Draguć – Paz – Gradinje – Gologorica
Gologorica
Sv. Marija kod lokve
Gologorica se nalazi u općini Cerovlje, uz cestu koja spaja centar općine s naseljima Paz, Gradinje, Belaj, Boljun i Vranja. Iz nje je pak vodio put prema Krbunama i dalje prema Šumberu i Labinu. Mjesto je naseljeno u antici, o čemu svjedoči desetak sačuvanih spomenika iz okolice. Tada se Gologorica nalazila u ageru publicusu, smještenom istočno od pulskog, porečkog i tršćanskog agera. Na ovom se području kasnije protezala zapadna granica ranosrednjovjekovne hrvatske kraljevine. Iako se kroz cijeli srednji vijek kao vlasnici redaju brojni feudalci njemačkog porijekla, Gologorica je jedno od istarskih mjesta koje svojim slavenskim imenom, zabilježenim u najranijim srednjovjekovnim dokumentima, svjedoči o ranoj slavenskoj kolonizaciji ovog kraja Istre. U njoj je bilo u upotrebi staroslavensko bogoslužje i glagoljica, o čemu svjedoče sačuvani glagoljski spomenici. Najstariji koji se odnosi na Gologoricu poznati je Istarski razvod, a jedan od pisara koji ga je sastavio gologorički je pop Mikula.
Najznačajniji srednjovjekovni spomenik Gologorice crkva je sv. Marije kod Lokve. Lokve su prije izgradnje vodovoda bile ekonomski i životno važne na suhom istarskom području, što potvrđuju brojni istarski statuti s odredbama o njihovom održavanju i čišćenju. Često su prisutne i u toponimiji, kao što je slučaj s crkvom sv. Marije. Tipološki ona pripada skupini crkava s upisanim apsidama, međutim, ova je apsida tijekom kasnijih transformacija uklonjena da bi se danas na njenom mjestu našao drveni barokni oltar iz sredine 17. st. Zidna slika na sjevernom zidu koja prikazuje Poklonstvo kraljeva smatrana je najstarijim prikazom te teme u Istri, no uz bok joj je Poklonstvo iz Butonige, a najstarije je pak ono iz crkve sv. Elizeja u Draguću.
Branko Fučić je u svojoj monografiji o istarskim freskama posebno mjesto pridao upravo zidnim slikama iz Sv. Marije, datirajući ih u prijelaz iz 14. u 15. st. Datacija je potvrđena novootkrivenim glagoljskim grafitom na kojem se potpisao pop Anton iz Rijeke 1416. godine. Od brojnih grafita zanimljiv je i jedan latinski iz 1482. godine s potpisom Agatha muliera, što nam svjedoči o pismenosti žena u Pazinskoj grofoviji.
Umjetnik koji je oslikao Sv. Mariju pridržavao se predloška u kojem se miješa kasnogotička moda europskih dvorova s orijentalnim motivima, poput deva na kojima jaše povorka. Iako je cijela kompozicija prikazana plošno s jedva naznačenom perspektivom, lica svetaca tonski su modelirana. U paleti prednjače pastelni tonovi ružičastog inkarnata i krajine, te žuti i crveni okeri i pastelna plavkasto-zelena boja, dok se crni pigment tek nazire u detaljima. Glavne konture izvedene su crtežima crvenog okera. Stilski slikarstvo pripada struji pod utjecajem furlanskog slikarstva prožetog djelovanjem Vitalea da Bologne. No, ovi su utjecaji prisutni na širem području austrijskih i slovenskih zemalja te su u Istru mogli doći i posredno.
Isprintaj stranicu Pošalji prijatelju
