•  
•  
•  
•  

Izola

Uz sjeverozapadnu obalu Istre, na nekadašnjem otoku, nalazi se jedini istarski primorski grad koji se može pohvaliti poviješću termalnog turizma.
Iz 1. st. pr. Kr., kada je naseljen, potječu najstariji tragovi velikog luksuznog sklopa s rimskom vilom i pristaništem na morskoj obali u Simonovom zaljevu, tek kilometar od Izole. Bio je to važan gospodarski kompleks koji je supostojao s drugim vilama na otoku.

Prvotno utvrđenje rimske naseobine vjerojatno nastupa u kasnoantičkom razdoblju, a život se u tako branjenom mjestu nastavlja i u ranom srednjem vijeku.
Car Oton I. darovao je Izolu 972. godine venecijanskom duždu, međutim, ona ubrzo pripada akvilejskom patrijarhu. Potom je 1031. godine moćni akvilejski patrijarh Popone daruje benediktinkama iz samostana sv. Marije u Akvileji. One su ubirale desetinu, a civilnu vlast povjeravale vlastitom upravitelju. O svemu što se događalo vodile su bilješke pa tako u njihovom arhivu nalazimo dokumente o benediktinskom samostanu sv. Petra, koji se u Izoli spominjao u 13. st., te o samostanu sv. Katarine, koji se spominje od 15. st., osim ako nije riječ o istom samostanu promijenjenog titulara. Stoljeća između njihova spomena teška su za Izolu jer ih obilježava stalno rivalstvo i borba s Koprom i Piranom. Samostalnost koju je izborila sredinom 13. st. kratko je trajala: već je 1280. pod Mlečanima.

Obnova i izgradnja crkava i palača intenzivirala se u 15. i 16. st. Tada se gradi palača Manzioli (1470.), čiji se dio pregrađen u renesansi naziva palača Lovisato, podiže se općinska palača, povećava se bazilika sv. Maura (1547.), nadograđuje se stara osmerokutna župna crkva sv. Marije Alietske (1553.) te gradi franjevački samostan. Ponovni graditeljski zamah dogodio se u 18. st. kada se obnavlja Sv. Marija Alietska, dok se na rubu srednjovjekovne jezgre gradi luksuzna palača obitelji Besenghi degli Ughi. U 19. st. srednjovjekovni gradić potpuno mijenja izgled. Početkom stoljeća ruše se obrambene zidine, a dobiveni materijal koristi se za nasipavanje kanala između otoka i kopna. Arhitektonska preobrazba nije bila jedina novost.

Otkriće izvora termalne vode blizu crkve sv. Petra mijenja razvoj Izole. Terme su otvorene već 1824. godine, uz plesnu dvoranu i druge sadržaje, što je Izolu pretvorilo u popularan turistički grad. Kasnije su preuređene u pogone tvornice ribe, koja je počela s radom u drugoj polovini stoljeća te postala novi izvor zarade građanstva.
Unatoč ratnim događanjima u 20. st., Izola je nakon pedesetih godina prerasla u uspješan grad specifičnih proizvodnih grana od kojih je najpoznatija tvornica igračaka Mehanotehnika.