Labin

Visoko nad Kvarnerom na istočnoj obali Istre uzdiže se ovaj srednjovjekovni utvrđeni grad. Podno njega teče rijeka Raša, povijesna granica između ilirskih plemena Histra i Liburna, te kasnije rimske provincije Histrije i Dalmacije. Kontinuitet naselja pratimo i u rimsko doba kada je Alvona imala status municipija. Predstavnici srednjovjekovnog Labina sudjeluju 804. godine na Rižanskoj skupštini da bi se carskim izaslanicima požalili na ponašanje doseljenih Slavena i zloporabu franačkog upravitelja Istre vojvode Ivana. U Labinu se u to vrijeme gradi crkva sv. Justa u najvišem dijelu grada, od koje su danas ostale samo ruševine. Grad doživljava procvat dok njime iz kaštela na najvišem dijelu brežuljka upravlja gastald – predstavnik akvilejskog patrijarha (1207. – 1420.).

Urbana shema Labina s ulicama koje se prstenasto obavijaju oko brežuljka ili zrakasto spuštaju niz njega nastala je u srednjem vijeku, ali je većina sačuvanih građevina iz 16. – 18. st. Srednjovjekovna se jezgra nalazi na najvišem dijelu grada (Gorica). Zidine kojima je opasana 1300. godine ponovno su učvršćene tijekom 15. i 16. st. dok se grad spušta niz padine prema župnoj crkvi s trgom. Dovršene su gradnjom vrata sv. Flora iz 1587. s reljefom lava sv. Marka i kružnim bastionom te pomičnim vratima prema trgu izvan zidina.

Unutar zidina oko malog donjeg trga smještene su pretorska palača sa zatvorom (1555.) i gradska žitnica, kasnije pretvorena u kazalište (1843.). Srce grada u to je vrijeme trg s gotičkom župnom crkvom Rođenja Blažene Djevice Marije. Proširena je u 16. i 17. st. a njeno je barokno pročelje ukrašeno, osim uobičajenog reljefa s lavom sv. Marka, i skulpturom senatora Antonija Bollanija, što je rijetkost na istarskom prostoru. U znak zahvalnosti za ustupljeno zemljište na koje je proširena crkva papa Urban VIII. dopustio je obitelji Scampicchio da privatnom kapelom nad ulicom poveže svoju renesansnu palaču s crkvom. Trg je dovršen u 18. st. gradnjom raskošne barokne palače obitelji Battiala-Lazzarini uz koju se nalazi privatna kapela sv. Stjepana. U blizini stare župne crkve sv. Justa gradi se u 17. st. vitki zvonik.

Smirivanjem ratnih sukoba tijekom 17. i 18. st. obrambeni bedemi u gradovima gube primarnu funkciju. To je labinskim plemićima (Franković-Vlačić, Negri, Manzini) omogućilo da na njima izgrade stambene palače. Aristokracija se okreće životu na ladanju, pa tako već od 16. st. u plodnoj okolici nastaju stambeno-gospodarske palače (Kature, Dubrova, Martinski) skladno uronjene u krajobraz.
Od trga s gradskom ložom izvan zidina duž hrpta brežuljka krajem 17. i u 18. st. šire se nove četvrti: Borgo i Sv. Katarina. Početkom 20. st. trg postaje središte komunalnog života s municipijem, kavanom i ribarnicom. Otvaranje grada dovršeno je 1930-ih godina uređenjem šetališta San Marco s fontanom s kojega se pruža spektakularan pogled na Kvarner.

Labinština je u 19. i 20. st. rudarsko središte Istre. Vade se ugljen, boksit i lapor za proizvodnju cementa. Nakon početnih istraživanja još 1623., pravi razvoj rudarstva počinje 1785. kada se otvara prvi rudnik u Krapnu. Intenzivira se u 19. st. otvaranjem okana u Vinežu i Štrmcu, uz koja nastaju manja naselja, da bi najveći uzlet doživjelo između dva svjetska rata. Tada se prema projektima talijanskih arhitekata grade moderno planirani gradovi Raša i Podlabin. Pod Labinom nastaje kompleks Pjacal s ulaznim oknom (šoht), električnom centralom i upravnom zgradom (današnja gradska knjižnica). Izvršena je melioracija rijeke Raše, grade se luke za utovar u Raškom i Plominskom kanalu. Borba za bolje radne uvjete rudara koji su dolazili iz udaljenih predjela istočne i južne Istre pješice, na biciklima, pa čak i barkama, potaknula je 1921. krvavo ugušenu pobunu poznatu pod imenom Labinska republika.

Okna su opustjela krajem 20. st., ali se danas neki novi rudari-umjetnici spuštaju u podzemlje.

Isprintaj stranicu Pošalji prijatelju