•  
•  
•  
•  
•  
•  

Piran

Učahurio se na poluotoku nad kojim dominira crkva sv. Jurja, branjen moćnim zidinama duž hrpta brežuljka Mogoron koji se spušta duboko u more između Piranskog i Strunjanskog zaljeva.
Kontinuitet života od brončanog doba na poluotoku nije upitan. U antici se odvijao u stambeno-gospodarskim kompleksima – rustičkim vilama dok se krajem tog razdoblja stanovništvo povlači na lako branjiva mjesta, pa tako nastaje utvrda na brežuljku na području kasnijeg kompleksa župne crkve.

Od 8. st. je pod franačkom vlasti, a potom i njemačkih feudalnih dinastija koje vladaju Istrom. Već od 10. st. razvija vlastitu gradsku upravu, a krajem 12. st. uživa autonomiju. Iskoristivši slabost patrijarha 1254. koparski je podestat Lando di Montelongo zavladao i u Piranu. Jačanje Kopra je uznemirilo Veneciju, pa osvaja Piran 1283.
Grad se između 8. i 13. st. ubrzano razvija zahvaljujući odličnom položaju te prerasta u važno središte trgovine, pomorstva, ribarstva, obrta i novčarstva te nadzire sva tri kompleksa solana u Piranskom zaljevu. Od 13. st. razvija se bogat intelektualni život da bi u 16. st. grad postao središte humanizma u kojem djeluje Accademia dei virtuosi.
Najstariji dio naselja nalazio se u sredini poluotoka oko Prvomajskog trga (Piazza Vecchia) i na krajnjem rtu Punta. Bio je okružen zidinama s vratima koja su dala ime okolnim četvrtima: Porta Mugla, Porta Domo, Porta Misana te Porta Campo nad kojima se nalazila kapela sv. Jakova. Ranosrednjovjekovna utvrda napuštena je krajem 13. st. kada se sjedište upravne vlasti seli prema unutarnjoj luci.

Pod mletačkom se upravom grad ubrzano širi prema kopnu. Nove su zidine 1353. obuhvatile i četvrt Campo koja se razvila oko unutarnje luke, gdje nastaju komunalna palača (1291.), fontik, gradska loža i crkva sv. Petra. Luku su branile dvije kule na ulazu povezane lancem, a kasnije je izgrađen most s pomičnim srednjim dijelom radi prolaska brodova. Uz sjeverni rub četvrti Campo početkom 14. st. franjevci minoriti grade crkvu i samostan. Nova se četvrt Marciana (ili Marziana), najprostranija u gradu, razvila tijekom 15. st. južno i istočno od luke. Zbog sve veće turske prijetnje obuhvaćena je tijekom druge polovice 15. i početkom 16. st. novim pojasom zidina s moćnim kulama duž hrpta Mogorona. Pri rekonstrukciji starog dijela zidina u blizini Porta Misana otvorena su gotička vrata Porta Dolfin, nazvana prema grbu podestata s tri delfina u štitu. U vanjskim su se zidinama nalazila dvoja vrata: renesansna Porta Marzana prema moru i Porta Terra di Raspo kojima se pristupalo cesti prema Rašporu, sjedištu kapetanata za Istru. Utvrđivanje grada zaključeno je u prvoj polovici 16. st. izgradnjom kružne kule na Punti.
Nad gradom dominira kompleks župne crkve sv. Jurja sa zvonikom i krstionicom. Prva je crkva posvećena sv. Maksimilijanu nastala već u 6. ili 7. st. U romanici se gradi trobrodna bazilika s velikom središnjom apsidom, atrijem i krstionicom pred ulazom. Temeljito je obnovljena u gotici. Današnji izgled duguje ranobaroknoj rekonstrukciji s početka 17. st. kada je pretvorena u jednobrodnu dvoranu s paladijevskim pročeljem. Nešto kasnije na vrh zvonika venecijanskog tipa postavljen je bakreni kip anđela. U zgusnutom je gradskom tkivu sačuvano više gotičkih (kuća na uglu Tartinijevog trga s ugaonim balkonom iz 14. st., kuća s triforom nad vratima sv. Franje) te renesansnih i baroknih palača (kuća Tartini). U baroknom su razdoblju obnovljene brojne gradske crkve: Sv. Stjepan i Sv. Marija od Zdravlja iz 13. st., Sv. Marija Tješiteljica iz 15. st. i klaustar franjevačkog samostana. Na nekadašnjem središnjem gradskom trgu (Piazza Vecchia) izgrađena je gradska cisterna ukrašena kamenim kipovima. Najnovija četvrt Borgo iz 17. i 18. st. ostala je izvan zidina.

Devetnaesto je stoljeće vrijeme promjena u strukturi donjeg dijela grada. Središnji Tartinijev trg nastaje zatrpavanjem unutarnje luke 1894. Ulaz na njega obilježen je nosačima za zastave iz 15. st., a žarišna je točka Tartinijev kip Antonija Dal Zotta. Tim je intervencijama nastao jedan od najšarmantnijih trgova Jadrana. Oko njega se grade nove uprave historicističkih obilježja. Na mjestu stare crkve sv. Petra nastaje 1818. građevina elegantnog klasicističkog pročelja prema projektu Pietra Nobilea. Porušena je gradska loža zamijenjena kasinom a fontik zgradom suda; izgrađena je nova općinska palača. Trg i mandrač okružuju plemićke palače (Trevisani, Gabrielli, Ventrella, Fonda) i javne građevine (secesijsko kazalište Tartini, hotel Piran, Piranski muzej) iz 19. i početka 20. st. koje se svojom monumentalnošću značajno razlikuju od povijesne urbane jezgre. Piran u to vrijeme ponovo proživljava gospodarski uzlet kao pomoćno pristanište tršćanske luke, što mu je omogućilo dobru prometnu povezanost morem, kasnije željeznicom, pa čak i hidroavionima.