Kopar

Grad „na vrhu Istre“ u svojim je povijesnim nazivima očuvao imena vladara. Nepoznata je imena u prapovijesti, kada se ovdje nalazi ilirsko svetište dok se grčki naziv Egida (Aegida), legendom vezan za mit o Argonautima, spominje u 1. st. pr. Krista. Razvija se od rimskog doba kao Capris (Kozji otok)ili Insula Capraria zahvaljujući dobrom položaju uz Flavijevsku cestu te plodnoj zemlji u zaleđu. U sutonu antike postaje utočište izbjeglicama iz Panonije, Norika, Tergeste. Važna bizantska utvrda ime mijenja u Justinopolis.

Krajem 8. st. grad pripada franačkim, a potom njemačkim vladarima. U borbama njemačkog cara Konrada II. s Venecijom svrstava se uz cara što mu 1035. donosi gradska prava, neovisnost o istarskom markgrofu i velike posjede sve do rijeke Dragonje.
Trgovačke veze Kopra s Venecijom žive već u 10. st. Iako u formalnoj vlasti akvilejskog patrijarha od 1208., grad razvija autonomiju, te postaje važna trgovačka i politička snaga sjevernog Jadrana, a time i prijetnja Mlečanima. Patrijarh mu mijena ime u Caput Ystriae iz kojeg se kasnije razvija venecijanska inačica Cao d'Istria (tal. Capodistria). Osim na trgovini, prosperitet se zasniva na proizvodnji i prodaji soli nad kojom ima monopol u Istri još od 1182. Građani srčano brane samostalnost pred venecijanskim pokušajima uspostave vlasti te je Kopar uz Pulu na čelu čestih pobuna tijekom 13. i 14. st. koje prestaju tek nakon osvajanja i pljačke grada 1380.
Potaknut pobunom iz 1278., nakon koje je Kopar morao prisegnuti na vjernost Veneciji, Senat nalaže gradnju utvrde Castel Leone.

Gradska je jezgra zgusnuta, s mrežom uskih uličica zrakasto usmjerenih prema središnjem trgu s katedralom. Obodno uz zidine i gradska vrata nastaje osam trgova s crkvama. Više puta obnavljane i rušene tijekom srednjeg vijeka, venecijanske su zidine iz 15. st. obuhvatile cijeli otok. Od dvanaest srednjovjekovnih vrata sačuvana su samo Porta della Muda ili del Ponte prema kopnu gdje su se naplaćivali porezi na robu koja je ulazila u grad. Pred većinom su se vrata nalazile luke – mandrači. U organizaciji grada, zacrtanoj u današnjem obliku krajem 13. st., ogleda se društvena struktura. Dok su javne gradske institucije i bogatije kuće u središtu otoka, siromašniji slojevi ribara, trgovaca i obrtnika smjestili su se obodno. Po rubu jezgre nižu se samostani.

Najstarije sačuvane građevine su romanička krstionica katedrale, rotonda sv. Elije i mala kuća Percauz iz 13. st. Gotika je snažno obilježila grad u arhitekturi crkava, samostana i javnih građevina. Duž ulica nižu se gotičke kuće (tzv. kuća Carpaccio i Gallo, palača Almerigogna oslikanog pročelja). Više je primjera karakterističnih gotičkih kuća s istaknutim katom na profiliranim nosačima, polikromno obojenog pročelja (niz kuća u Kidričevoj ulici, kuća Favento u Obzidnoj ulici).
Središte grada čine dva trga. Na središnjem, nekadašnjem Platea Comunalis, najvažnije su građevine. Južni rub trga zatvara Pretorska palača. Izvorno romanička građevina povezana je u 15. st. u jedinstveni objekt koji objedinjuje političku, vojnu i sudbenu funkciju podestata te gradsku samoupravu. Uz nju se nalaze Armeria (spremište oružja) i Foresteria, „hotel“ za ugledne goste iz Venecije. Nasuprot palači je loža iz 15. st. na mjestu starije iz 13. st. koja je današnji izgled jednokatnice dobila u 17. st. Istočnu stranu zatvara gotičko-renesansno pročelje stolne crkve Marijina Uzašašća. Uz njega je romanički gradski toranj pretvoren 1418. u crkveni zvonik. Trg Brolo iza katedrale služio je za opskrbu. Tu se uz fontik nalazila gradska cisterna, a okružuju ga biskupska te niz plemićkih palača.

Venecija preuzima 1420. posljednje ostatke patrijarhovih posjeda u Istri. Kopar postaje središte mletačke ekspanzije na istočni Jadran i glavni konkurent habsburškom Trstu koji prati u broju stanovnika i prekomorskoj trgovini sve do sredine 18. st. Prije epidemije kuge iz 1554. godine brojao je čak 8.000 stanovnika! Od 16. st. postaje upravno, sudbeno i porezno središte mletačke Istre. Blagostanje je omogućilo brigu za siromašnije stanovnike, stoga je 1392. utemeljen fontik za žito i namirnice, a sredinom 16. st. karitativna ustanova Monte di Pietà. U gradu bogatog vjerskog i intelektualnog života djeluju brojne bratovštine i akademije.

Unatoč srednjovjekovnoj strukturi, Kopar duguje svoj izgled renesansnim i baroknim zahvatima, uglavnom venecijanske inspiracije. Tijekom 16. st. se zidine i vrata, uključujući i Castel Leone, u više navrata obnavljaju. Uz Porta del Porto prema glavnom mandraču grade se dva poligonalna bastiona koja su mogla odoljeti napadima topova. Obnovljena Porta della Muda (1515.) postaju glavna gradska vrata. Od 16. do 18. st. nastaje niz samostana s crkvama (sv. Ane, sv. Nikole) te skladište soli sv. Marka uz zidine prema mandraču Porporella. Grade se patricijske palače stisnute unutar srednjovjekovnih blokova s malim unutarnjim dvorištima, pročelja elegantnih rastvorenih portala s balkonima, triforama. Na trg uz skladište soli postavljen je Justinin stup s koparskim grbom u znak pobjede Venecije u bici kod Lepanta, u kojoj je sudjelovala i koparska galija. Zidine i gradska vrata postupno nestaju u 18. st. kada se na njih oslanjaju kuće i rastvaraju ih otvorima.
Pod Austrijom se Kopar razvija u važno industrijsko i upravno središte. Otok je u 19. st. spojen s kopnom dvama nasipima između kojih su bile solane, bonificirane 20-ih godina prošlog stoljeća. Pod pokroviteljstvom bečkog dvora održana je ovdje 1910. Prva istarska pokrajinska izložba, obuhvativši brojne gradske trgove i građevine. Nažalost, neprimjereni su urbanistički zahvati u drugoj polovici 20. st., širenje luke prema tkivu grada i konačno zasipavanje močvare u znatnoj mjeri narušili urbanističku cjelovitost i karakterističnu siluetu moćnog grada na otoku.

Isprintaj stranicu Pošalji prijatelju