Rovinj

Pogled na Rovinj, iz koje god perspektive bio, uvijek se zaustavi na istome detalju te je priču o gradu nemoguće započeti preskočivši ga: visoko na zvoniku župne crkve stoji veličanstveni kip sv. Eufemije, zaštitnice grada još od 9. st. Neraspadnuto tijelo ove mučenice čuva se u svetištu župne crkve u mramornom sarkofagu u kojem je prema legendi doplovilo podno grada. Legenda je odjek tipično bizantskog običaja tijekom ranog srednjeg vijeka da naklonost istočnojadranskih gradova zadržava ustupanjem svetačkih moći, kada ju se već nije moglo osigurati nazočnošću vlastite više ne tako jake mornarice.

U prapovijesti željeznodobna gradina na rovinjskom otoku čini dio razvijenog sustava takvih naselja u okolici. Kontinuitet se u rimsko doba ne može potvrditi te postanak grada treba tražiti u nesigurnim vremenima kasne antike, kada nastaje niz utvrđenih gradova koje Anonim Ravenjanin početkom 7. st. opisuje u Kozmografiji, a među njima i Ruvigno (Ruigno, Ruginio). Srednjovjekovni se izvori, spominjući Cissansku biskupiju koja je postojala od sredine 6. do 8. st., pozivaju na antičke izvore i govore o otoku uz zapadnu obalu Istre. Historiografija prosvjetiteljskog doba taj otok smješta južno od Rovinja, ali teza o postojanju biskupije i veza s Rovinjom nisu potkrijepljene nalazima.

U ranom srednjem vijeku na najvišem je dijelu otoka vjerojatno postojala utvrda  a uz nju crkva posvećena sv. Jurju. Otok je kanalom bio odvojen od kopna. Nakon učestalih napada Neretljana, Hrvata i Saracena u 9. st., opasuje se zidinama. Župna crkva u 10. st. postaje trobrodna bazilika. Na kopnu izvan grada u romanici nastaje sedmerokutna crkva posvećena Sv. Trojstvu, a pažljivijem promatraču neće promaknuti isklesana kamena prozorska rešetka s prikazom raspeća s Bogorodicom, sv. Petrom i dvojicom apostola.
Sve do 1150., kada je prisiljen prisegnuti na vjernost Veneciji, Rovinj čuva autonomiju. Venecijanska se vlast za Rovinj pokazala sretnom. Tijekom stoljeća se razvija u nezaobilaznu luku iz koje su piloti peljali brodove u Veneciju. Iz kamenoloma u okolici izvozio se kvalitetan vapnenac za gradnju i ukrašavanje mletačkih palača i crkava. Vjerski je život građana organiziran oko udruga – bratovština koje grade i održavaju crkve svetaca zaštitnika.

Sukobi Mletaka s Turcima u 16. st. ostavili su traga i u Rovinju. Utvrđuju se gradski bedemi, a prema kopnu se uz kanal podiže još jedan pojas zidina s tri četverokutne kule. Gradska vrata Porton del Ponte iz sredine 16. st. pred srednjom kulom vodila su na kameni most. Srednji je vijek postavio urbanu osnovu otoka s uskim zavojitim uličicama koje se lepezasto spuštaju niz padine, no većina je sačuvanih građevina iz vremena nakon 15. st. Uz poneku gotičku kuću, u povijesnoj je jezgri sačuvano više kuća renesansnih i baroknih obilježja. Ponosna gradska vlast 1580. naručuje izradu freske s alegorijskim prikazom gradske uprave u vijećnici Pretorske palače. Dok brojni istarski gradovi u 17. i 18. st. odumiru pod naletima epidemija, Rovinj postaje jedan od najgušće naseljenih gradova sjevernog Jadrana. U okolicu se od 16. st. planski naseljava stanovništvo izbjeglo iz Dalmacije, Hercegovine, Albanije i Grčke; tada nastaje Rovinjsko Selo.

Bogate bratovštine pokreću u 17. st. obnovu župne crkve. U drugoj polovici stoljeća izgrađen je novi zvonik po uzoru na onaj sv. Marka u Veneciji, a na vrh mu je 1758. godine postavljen bakreni kip sv. Eufemije koji se okretao na vjetru. Započeta 1725. zbog dotrajalosti nekadašnje, nova je crkva, uz koparsku katedralu, najveća barokna sakralna građevina u Istri, konačno posvećena 1739. Izvana je ostala nedovršena; bočno je pročelje 1780. dijelom obloženo kamenom prema projektu Simona Batistelle, a glavno je, okrenuto pučini, dovršeno tek stoljeće kasnije.

Srednjovjekovne zidine s vremenom postaju pretijesne za brzorastući grad. Na mjestu Porton della pescheria podiže se 1680. Balbijev luk. Od 17. st. širi se između dva pojasa zidina na otoku, potom i na kopno, da bi 1763. kanal bio zasut. Prenapučeni grad raste u visinu. Bedemi se pretvaraju u stambene kuće, a na prazne se prostore i unutarnja dvorišta interpoliraju nove kuće, stvarajući labirint svođenih prolaza i minijaturnih trgova. Uz trg ispred bedema podižu se barokne palače, poput palače Califfi, sjedišta Muzeja grada Rovinja. Na suprotnoj su strani kanala franjevci već početkom 18. st. podigli crkvu, a potom i samostan, a otada počinje urbanizacija kopnenog dijela grada koji se širi na jug duž nove ulice Carera. U gradu i okolici umnožavaju se crkve, poput one sv. Marije od Zdravlja ili zavjetne crkve sv. Marije od Milosti s trijemom.

Austrijska vlast početkom 19. st. donosi snažan zamah gospodarstvu. U gradu i okolici nastaju brojne tvornice za preradu ribe, proizvodnju stakla, pića, cementa. U uvali Val de laco otvorena je1872. za potrebe opskrbe časnika austrougarske vojske Tvornica duhana.Uređuje se stara luka Andana imodernizira izgradnjom Velikog mola. U južnim uvalama Squeri i Sabionera još od 18. st. cvjetaju brojna manja brodogradilišta. Za potrebe sigurne plovidbe Jadranom na otočiću Sv. Ivan na Pučini izgrađen je 1853. svjetionik.

Zbog iznimno ugodne klime Rovinj postaje poželjna lječilišna destinacija. Sjeverno od grada na poluotoku Sv. Pelagija otvara se 1888. godine morsko klimatsko lječilište, a s istom namjerom moćni trgovac i industrijalac Georg Hütterott 1890. godine kupuje otok Sv. Andrija i zemljište južno od grada te ga uređuje u park-šumu Punta Corrente-Montauro. Njegove su ideje postavile temelje za razvoj grada u najpoželjnije turističko odredište u Istri.

Isprintaj stranicu Pošalji prijatelju