Poreč

Okolica grada gusto je naseljena u prapovijesti, o čemu svjedoče brojne gradine (Picugi). Grad se razvija od 1. st. pr. Kr., kada postaje rimska kolonija. Na plodnoj zemlji u okolici, gdje su se proizvodili nadaleko poznato maslinovo ulje i vino, grade se raskošne rimske vile. Urbana osnova Poreča zacrtana je prema modelu rimskih vojnih logora, s ulicama koje se križaju pod pravim kutom zatvarajući pravilne gradske blokove. Unatoč srednjovjekovnim i baroknim pregradnjama, taj je raster i danas vidljiv u pravcima ulica. Antički se forum nalazio na zapadnom kraju poluotoka, a uz njega kapitolij s hramovima. Ostaci Neptunovog i vjerojatno Marsovog hrama svjedoče o zahvatu koji je u 2. st. naručio viceadmiral ravenske flote Tit Abudije Ver.

Kompleks Eufrazijane nastaje postupno još od 4. st., na mjestu kuće u kojoj su se sastajali prvi vjernici u bloku uz sjeverna gradska vrata. Stoljeće kasnije prerasta u kompleks dvojnih bazilika posvećenih Bogorodici i sv. Mauru, porečkom biskupu mučeniku iz 3. st., ukrašenih mozaicima, s osmerokutnom krstionicom i atrijem. Da bi dokazao moć Crkve nakon Justinijanovog osvajanja Jadrana sredinom 6. st., biskup Eufrazije daje sagraditi na mjestu južne bazilike novu trobrodnu crkvu posvećenu Bogorodici, raskošno ukrašenu stupovima i oltarnim pregradama od prokoneškog mramora, štukaturama i zlatnim mozaicima. Ponosan na ovaj velebni zahvat, dao je izraditi i svoj portret na mozaiku u apsidi uz Bogorodicu s Djetetom na prijestolju i sv. Maura. Baziliku i krstionicu povezuje atrij s lukovima koje nose stupovi s košarastim bizantskim kapitelima. Nešto kasnije je do svetišta Eufrazijane izgrađena trolisna memorijalna kapela u koju je 1247. postavljen mramorni sarkofag s moćima sv. Maura. Uz baziliku Eufrazije gradi i biskupsku palaču, s impozantnom dvoranom za prijeme na prvom katu. Porečki su biskupi u palači stolovali sve do 1990-ih godina kada ju napuštaju da bi joj omogućili opsežnu restauraciju. Unatoč brojnim kasnijim pregradnjama i dogradnjama, kompleks je sačuvan u osnovnim gabaritima zacrtanim u 5. i 6. st. Ovaj biser kulturne baštine 1997. godine upisan je na UNESCO-ovu listu spomenika.

Raznobojnim je mozaicima bila ukrašena i crkva sv. Tome iz 5. st. čiji su tragovi sačuvani u kompleksu Istarske sabornice.
U srednjem su vijeku porečki biskupi među najmoćnijim istarskim feudalcima, s posjedima sve do Limskog kanala. Začuđuje broj kuća sačuvanih iz romaničkog razdoblja, poput one s drvenim balkonom na katu, rezidencije kanonika u sklopu Eufrazijane iz 1251., te niza manjih kuća u uskim uličicama. Mnoge su kasnije palače izgrađene na ostacima romaničkih kuća, čuvajući tako urbanu shemu naslijeđenu još iz antike.

Grad je 1297. prisegnuo na vjernost Veneciji te postaje važna luka u plovidbi Jadranom, posebice radi izvoza poljoprivrednih proizvoda. Srednjovjekovne ga zidine nisu spasile od pljačke Đenovljana 1354. godine kada su iz Eufrazijane ukradene moći zaštitnika sv. Maura (vraćene tek 1934.). Nakon toga se u 15. st. obnavlja peterokutna kula na ulazu u grad, a na sjevernom i zapadnom uglu grade se kružne renesansne kule.

Epidemije kuge opustošile su grad tijekom 15. i 16. st. stoga Venecija naseljava izbjeglice iz Dalmacije, Albanije i Grčke. Unatoč teškim vremenima, u gradu niču raskošne kasnogotičke i renesansne palače ukrašene kićenim klesanim arhitektonskim detaljima. U humanističkoj težnji građani pribjegavaju i korištenju artefakata iz ranijih povijesnih razdoblja pa je tako pučka renesansna Kuća dva sveca ukrašena svetačkim skulpturama iz romanike.
U baroku se skučena srednjovjekovna jezgra transformira gradnjom većih sklopova s unutarnjim dvorištima. Reprezentativna se pročelja palača okreću na ulicu, a aristokratski se saloni ukrašavaju zidnim slikama i štukaturama (palača Sinčić, sklop palače Vergotini, novo krilo biskupske palače).

Poreč se pod austrijskom upravom u 19. st. gospodarski razvija, a posebice od 1861. godine, kada u njemu zasjeda Istarski pokrajinski sabor. Napuštena franjevačka crkva tom je prilikom pregrađena u dvije etaže, od kojih je gornja služila kao sabornica. U toj je dvorani biskup Juraj Dobrila održao znameniti rodoljubni govor 1863. godine. U prizemlju su poduzetni Polesini uredili vinski podrum.

Kao i u ostalim utvrđenim gradovima u Istri, i porečki bedemi u 18. st. gube obrambenu ulogu. Na njima nastaju gradske palače rastvorene prema moru lođama, a krajem 19. st. na području kapitolija obitelj Polesini gradi historicističku palaču okruženu vrtom. U 19. i 20. st. zapadni se potez bedema rastvara u niz kuća i hotela okrenutih prema pučini i otoku Sv. Nikola.
Grad se istovremeno širi izvan zidina oko barokne crkve Gospe od Anđela, čiji zvonik, uz onaj Eufrazijane i sv. Franje, dominira siluetom grada. Razaranja u Drugom svjetskom ratu ostavila su rane na gradskom tkivu, stvorivši trgove na mjestu gusto zbijenih srednjovjekovnih blokova, poznatih još samo sa starih fotografija. Zahvaljujući pogodnom položaju, dobroj klimi i ljepoti spomenika danas je Poreč vodeće turističko središte šire regije.

Isprintaj stranicu Pošalji prijatelju