•  
•  

Sveti Lovreč

Na zapadnoj obali Istre, nedaleko od Limskog kanala, smjestio se grad s najočuvanijom ranoromaničkom bazilikom u Istri.
Gradinska obilježja brda i toponimi na širem području potvrđuju prapovijesni život, koji se nastavlja i u rimsko doba. Njegovo tadašnje ime nije poznato, jer prvi spomen datira tek iz 1030. godine kada nastaje karta na kojoj se Sveti Lovreč označava kao Castrum Sancti Laurentii. Već je tada bio proglašen središtem feuda porečkog biskupa, a s obzirom na takav status, nije ni čudno da je u 11. st. grad bio utvrđen, i to u tlocrtu elipsoidnim zidinama s obrambenim kulama. U to se vrijeme već počela graditi velika trobrodna troapsidalna bazilika sv. Martina i opremati kamenim crkvenim namještajem, čije ostatke možemo vidjeti u lođi. Ostaci istovremenih fresaka s nizom svetaca u srednjem pojasu sjeverne i južne apside među najstarijima su u Istri.

Radionice uposlene u crkvi sv. Martina nisu se zadržale samo ondje. Isti klesari rade i na obližnjem samostanu sv. Mihovila nad Limom, što se vidi po istovjetnim kamenim prozorskim rešetkama. Pretpostavlja se da su te dvije crkve nastale u istom razdoblju, a njihovo je podizanje znak snage porečke biskupije koja je u tome direktno ili indirektno sudjelovala.
Snaga Sv. Lovreča očituje se i u činjenici da je već u 12. st. imao vlastitu upravu, značajan dokaz samostalnosti, pa je možda baš zato Venecija nakon njegove predaje 1271. godine ovdje smjestila zapovjedništvo kopnenog dijela mletačke Istre, po čemu je mjesto dobilo naziv San Lorenzo del Pasenatico. Na čelu mu je bio kapetan, istovremeno i podestat, a glavna mu je zadaća bila skrb o vojnoj sigurnosti mletačkih posjeda u Istri.

U doba Mletaka, sredinom 14. st., temeljito su ojačane i proširene gradske zidine. Grade se kvadratne kule, na izvoru vode kula Fontanella, nova gradska vrata, a pritom i župna crkva sa zvonikom poprima značajnu obrambenu funkciju. Koliko je ovakvo ojačanje bilo potrebno, upitno je jer se zapovjedništvo mletačke vojske nad cijelom Istrom 1394. seli u Rašpor.
Unatoč statusu vojnog centra, 14. st. nije građanima Sv. Lovreča donijelo prosperitet. Obnovu zidina sami su financirali, a česte vlasničke i posjedovne probleme s Vrsarom i porečkim biskupima koji su u tom gradu stolovali podestat nije uvijek rješavao u njihovu korist. U to vrijeme valjalo je obnoviti i ruševnu crkvu sv. Mihovila, a iz 14. st. datira i novi zidni oslik u njenoj unutrašnjosti. Uz južnu fasadu crkve nešto kasnije gradi se lođa koja s kućama na zapadnoj i južnoj strani te s nasuprotnim gradskim vratima zatvara maleni trg. U 15. st. podignuta je crkva sv. Blaža te je oslikana njena unutrašnjost.

Mnogi ratovi i epidemije kuge prisilili su mletačke vlasti da u 16. i 17. st. na područje Sv. Lovreča dosele stanovništvo iz Dalmacije, Crne Gore i Bosne. Novo je stanovništvo osnivalo naselja u okolici grada te se dolaskom 18. st. opća ekonomska situacija na Lovreštini popravila toliko da je njihov podestat bio najbolje plaćen u cijeloj Istri. Razdoblje blagostanja završeno je dolaskom Austrije koja minorizira značenje Sv. Lovreča. Od tog se udarca grad gotovo nikada nije oporavio.